Studijsko-kulturalni dan Sustavnog studija duhovnosti (SSD), u skladu s odlukom Vijeća studija, odvijao se 1. svibnja 2015. godine na temu „Terezija Avilska i Hrvati“, uključujući se time u događanja proslave 500. obljetnice rođenja ove velike karmelićanke i naučiteljice Crkve kao i aktualne Godine posvećenog života, s ciljem dubljeg posvješćenja i ulaženja svih nas u tajnu posvećenja vlastitog života. U znaku tih sadržaja bio je cijeli naš studijsko-kulturalni dan, od Remeta do Terezijinog karmela u Đakovačkoj Breznici i natrag.

Autobus za pedeset osoba, gotovo pun: tu su studenti SSD-a, ali i nekolicina članova njihovih obitelji i prijatelja. Predvode nas profesori SSD-a: o. Dražen Marija Vargašević, OCD, predstojnik Studija, dr. Stipe Kutleša, zamjenik predstojnika i o. Jure Zečević, OCD, profesor na SSD-u i referent na temu Dana – „Terezija Avilska i Hrvati“. Na naplatnim kućicama u Kutini i Novoj Gradiški pridružuju nam se studenti SSD-a iz tih krajeva.

Do Đakova se putuje autocestom kroz slavonske ravnice, bez krivina i trešnje, što je pogodovalo jutarnjoj molitvi koju smo molili dijelom iz „Brevijara“, a dijelom iz elektroničkih inačica časoslova na našim „smartfonima“. Jutarnju su predmolili studenti Marijan i Martina, naizmjenično u dva kora. Kao što su se pred nama spajali nebo i zemlja u dalekom horizontu prostrane ravnice, tako se u autobusu molitvom gradilo naše međusobno zajedništvo i osjećala Božja prisutnost među nama.

S mjestima i gradovima kroz koje smo i pored kojih smo prolazili i u koje smo došli, s njihovim povijesnim, kulturnim i duhovnim bogatstvom, upoznavala nas je studentica Anamarija Mesić. Mnogi podaci su nam bili novi i divili smo se blagu koje kriju naši gradovi.

Imajuću u vidu Godinu posvećenog života, uredništvo časopisa ,,Susret”, namijenjenog promicanju redovničkog života, svim je sudionicima Studijsko-kulturalnog dana darovalo po jedan primjerak novoga broja časopisa, kojega smo imali priliku prelistavati i čitati u autobusu, a s. Lidija Vuksanović, karmelićanka Božanskog Srca Isusova, iznijela je i osobno svjedočanstvo o svome redovničkom pozivu. Slušateljima se osobito svidjelo jer je naglasila da redovnički poziv nije „njezin izbor“ već „njezin odaziv na Božji odabir“.

Zajednička molitva, promatranje prirode, zelenih njiva i bijelih oblaka na plavetnilu neba te bratski i sestrinski razgovori učinili su nam put neobično kratkim: ubrzo su se u jurećem autobusu začuli glasovi: „Eno tornjeva đakovačke katedrale“. Promatrajući s autoceste velebnu katedralu imali smo dojam da je cijeli horizont oplemenjen i oduhovljen njenim obrisima. No naš prvi i glavni cilj danas nije bio odmah grad Đakovo, nego smo produžili do „Gore Karmela“: do samostana kontemplativnih sestara, klauzurnih karmelićanki u Đakovačkoj Breznici.

Pred ulazom u Karmel Sv. Josipa dočekala nas je nasmiješena s. Anita, tzv. vanjska sestra, zadužena među ostalim i za prijem gostiju i hodočasnika. Svi koji su prvi puta došli u ovaj Karmel divili su se tom prekrasnom molitvenom „Gradu na Gori”, s čijeg su nas fasadnog mozaika prijazno gledali likovi svetog Josipa i djeteta Isusa u njegovim čvrstim ali istovremeno i nježnim rukama. Izdvojen i osamljen u zelenilu prirode, samostan se već i svojom izvanjskom konstrukcijom doimao kao jaka nebeska, Božja utvrda na zemlji. Razvili smo hodočasnički barjak Jubileja sv. Terezije, uspeli se na „karmelsko brdo kontemplacije” te „okupirali” vanjske prostore samostana i crkve.

Euharistijsko slavlje, koje je započelo u 11,15 sati, zajedno s nama, ali u prostoru „klauzure”, slavile su i sve sestre ovoga samostana – ako smo točno prebrojili – zajednica ima oko 25 sestara. Euharistiju je predslavio o. Jure, uz koncelebraciju o. Dražena Marije. Uz produhovljeni i veoma skladni pjev sestara biblijska čitanja čitali su naizmjenično karmelićanke i studenti, a evanđelje o. Dražen. Potom je o. Jure je održao prigodnu homiliju na središnju temu našega studijsko-kulturalnog dana: „Sveta Terezija Avilska i Hrvati”. U njoj je među ostalim naveo da ,,povezanost Terezije Avilske s Hrvatima počinje vjerojatno već za njezina života, zahvaljujući Juanu de la Miseria (Ivanu od Bijede) (1526.-1616.), krsnim imenom Giovanni Narducci odnosno Ivan Narduk, upravo iz moliškog dijela Italije, iz pokrajine Abruzzi, u koju su doselili iz Hrvatske, po svoj prilici iz dubrovačkog kraja, njegovi preci i u kojoj su se održali do danas. Nakon što je neko vrijeme živio i djelovao u Napulju, u Italiji, Ivan je otputovao u Španjolsku i pridružio se muškoj grani Terezijinog obnovljenog Karmela, u samostanu u Pastrani gdje je 1570., s 45 godina, položio svoje prve zavjete u prisutnosti i sv. Terezije i sv. Ivana od Križa. Talijanski i španjolski izvori doduše, koliko je zasad poznato, ne govore ništa o njegovom hrvatskom podrijetlu, no to ne čudi ako se uzme u obzir srednjovjekovni pristup onome što danas zovemo nacionalna pripadnost. Sveta Terezija u svojoj knjizi Osnutaka brata Ivana Narduka naziva velikim slugom Božjim i vrlo bezazlenim u svjetovnim stvarima. Budući da je bio slikarski nadaren – bio je učenik poznatoga španjolskog slikara Sancheza Coella – za vrijeme boravka u Sevilli, po nalogu oca Gracijana, portretirao je Tereziju. Terezija se morala pokoriti da ne miče ni glavom ni očima i da drži sklopljene ruke u visini ramena. To poziranje joj je bilo naporno i dosadno te je o. Gracijan zapisao da je Terezija, vidjevši sebe na dovršenoj slici Ivana Narduka, rekla one poznate riječi: Neka ti Bog oprosti, brate Ivane! Naslikao si me ružnu i krmeljavu!“ – ispričao nam je o. Jure.

Radeći selekciju sadržaja u opsežnoj temi spomenuo je zatim fra Ivana Velikanovića, rođenog u Slavonskom Brodu 1723. godine, koji je u zadnjoj godini svoga života, 1803., objavio skazanje ili prikazu, dakle duhovnu dramu, pod naslovom „Sveta Teresia divica duhovna reda karmelitanskoga…”. „Ta duhovna drama, koju je on objavio u – odavde nedalekom – Osijeku, značajna je i za povijest hrvatskoga jezika jer je korištena u lingvistici za istraživanje leksika i frazeologije kao i pojave jezičnoga purizma, kontaktnih sinonima i antonima”, naveo je o. Jure, posvjedočivši time doticaj i ukorijenjenost lika svete Terezije i u jednu od bitnih odrednica identiteta svakog naroda: jezik.

O. Jure nam je također otkrio da je terezijanski način života u samostanima karmelićana, i prije dolaska karmelićana u Sombor i Hrvatsku, već ubrzo nakon Terezijine smrti, privlačio i Hrvate. Kao primjere naveo je Hrvata, brata Kristofora od Presvetog Sakramenta, rođenog 1595., dakle samo 13 godina nakon Terezijine smrti i 4 godine nakon smrti Ivana od Križa, koji je 1621. položio „prve zavjete“ u samostanu karmelićana u Pragu, gdje je i umro 1639., s 44 godine života, od posljedica bolesti kuge koja je te godine poharala Prag. Spomenuo je i oca Hipolita od Uznesenja Blažene Djevice, rođenog u Križevcima 1621., koji je „prve zavjete“ položio 1652. u karmelićanskom samostanu u Münchenu, a preminuo 1675. u mjestu Tarvisiju, u današnjoj Italiji, blizu austrijske i slovenske granice, gdje je i pokopan. Živio je 54 godine. Među karmelićanima Hrvatima prije 20. stoljeća o. Jure je naveo i oca Mateja od svetoga Franje, koji je rođen 1659. u Križevcima i koji se prije redovništva zvao Franjo Solar. I on je, kao i otac Hipolit 26 godina prije njega, prve zavjete položio u Münchenu 1678. Završio je studij filozofije u Beču i studij teologije u Pragu. Preminuo je 1690. u Grazu, gdje je i pokopan. Živio je samo 31 godinu. O. Jure je poimenično naveo i o. Jeronima od svetoga Ilije, koji se prije ulaska u Karmel zvao Faustin Tubić i koji je rođen 1847. u Požegi. On je svoje „prve zavjete“ položio 1870. u Grazu, a od 1875. do 1877. obnašao je i službu supriora u samostanu karmelićana u Raabu, odnosno Györu (Đuru), u današnjoj Mađarskoj. Bio je i Drugi provincijalni savjetnik. Preminuo je nenadano, od moždanog udara, 1881., u bolnici u Beču, gdje je i pokopan. I on je živio relativno kratko: 34 godine.

O. Jure je napomenuo da je prema već uočenim ali još uvijek neistraženim podacima, osobito u dubrovačkim arhivima, više Hrvata ulazilo u samostane karmelićana u Italiji, a analogijom je za pretpostaviti da su barem neke djevojke iz Hrvatske tijekom tih stoljeća nalazile put i u ženske karmelićanske samostane terezijanske obnove u Njemačkoj, Austriji i Italiji, što bi također vrijedilo istražiti.

Napomenuvši da zbog kratkoće vremena žrtvuje detaljniji prikaz Terezijine prisutnosti kod Hrvata u novije vrijeme, podsjetio je samo na tri katedrale sv. Terezije Avilske – u Požegi, Bjelovaru i Subotici, na brojne oltare i slike Terezije Avilske po crkvama u Hrvatskoj, na zaživljavanje samostana ženske grane klauzurnog Karmela u Hrvatskoj 1939. i muške grane 1959. godine, te na to da Terezijini duhovni sinovi i kćeri u okvirima „Udruge bosonogih karmelićanki u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“ danas imaju pet kontemplativnih ženskih samostana i u okviru „Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa“ šest kontemplativno-aktivnih muških samostana. Spomenuo je i Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, kao granu na bogatom stablu karmelske obitelji, koja aktivno djeluje u svijetu i koja u Hrvatsku dolazi već 1917. godine. Također je podsjetio i na ovogodišnji iznimno srdačni i dojmljivi doček relikvija sv. Terezije Avilske u Hrvatskoj, u okviru programa tzv. „Puta Svjetla“, zbog kojega je španjolska izvjestiteljica u pratnji Relikvija Hrvatsku doživjela kao „jedinstven biser u Europi“ i da je „sigurna da će Hrvatska napisati mnoga predivna poglavlja u knjizi svjetske povijesti Karmela“.

Ovaj kratki prikaz o. Jure je završio stihom poznatog hrvatskog svećenika i pjesnika Jeronima Kornera koji je susret s Terezijinim Karmelom doživio na sljedeći način: „Otvorio sam u duhu vratašca tvoja, o Karmele, i svjetlo mi je zvjezdano obasjalo dušu“. „Poput Jeronima Kornera u duhu, i mi smo danas otvorili vrata ovoga konkretnog Karmela u Đakovačkoj Breznici: dao Bog, po zagovoru svete Terezije Avilske, da i duše svih nas sa Sustavnog studija duhovnosti obasja zvjezdano, tj. uzvišeno, svjetlo trajne Božje blizine“ – zaključio je o. Jure. Pričestivši se „od jednog kruha“, u zajedništvu sa karmelićankama, Euharistiju prožetu meditativnim trenucima doživjeli smo duboko i zahvalno.

Nakon svete mise slijedio je razgovor sa sestrama. Polako smo se približavali rešetkama ne zato što bi nas zbunjivale ili razdvajale već pod snažnim dojmom molitvenog ozračja koje je obuhvaćalo cijeli prostor. Osjećali smo da je to prostor ispunjen ljubavlju sestarskih duša prema Bogu, što se na neki način moglo primijetiti i na njihovim licima. Nakon pozdravnih riječi priorice, časne majke Ljiljane, s nekoliko riječi o nastanku i o životu zajednice informirala nas je sestra Barbara. Sustavni studij duhovnosti, povijest, program, studente i profesore predstavio je o. Dražen, njegov Predstojnik. Uslijedila su pitanja i razgovori s prisutnim sestrama. Rastanak od sestara je – kao i dolazak na rešetku – bio usporen: voditelji puta jedva su nas uspjeli odvojiti od rešetaka. Ako smo u početku malo i oklijevali s pitanjima, sada smo imali „još jedno pitanje“, još nešto za reći, još se preporučiti u sestarske molitve: vjerojatno nam i cijeli dan ne bi bio dosta… Na stubištu pred ulazom u crkvu smo se zajedno fotografirali. Pridružili su nam se i mladenci u punoj svadbenoj opravi koji su u Karmel sv. Josipa došli preporučiti svoj budući bračni život molitvenoj potpori sestara i koji su zamolili Božji blagoslov i križ na svoja čela po svećeničkim rukama o. Jure.

Iz ovoga prelijepog samostana na uzvisini, s kojega se pružao široki pogled na dolinu, otišli smo radosni i duhovno osnaženi iskustvom Božje blizine koja se ostvaruje zahvaljujući životima ovih često nezamijećenih moliteljica, prijateljica Božjih, koje su unatoč svome skrovitom pozivu vrlo susretljive, životne, mlade i radosne.

Na putu do Đakova pohodili smo i svetište Božjeg milosrđa na Ovčari. S porukom Božjeg milosrđa živim nas je svjedočkim riječima upoznao vlč. Miro Tomas, upravitelj svetišta. Predstavio nam je Božju milosrdnu ljubav kao središte Isusove poruke, Isusova života i spasenjskog djela uopće. Govoreći o odnosu ljudi prema Bogu, primijetio je kako taj odnos često otežava krivo poimanje Boga koje ima za posljedicu strah i odvojenost. Premda je prošlo već dva tisućljeća od Kristove otkupiteljske žrtve za naše grijehe i slavnog uskrsnuća, kojim nam je osigurao novi život, Isus svejedno nije dovoljno poznat. Nema dovoljno svijesti da je On dobrohotno prisutan niti otvorenosti za Nj. Pomoć koju nam je sam Isus htio pružiti u takvoj situaciji je poruka o Njegovu milosrđu preko mističnih objava poljskoj redovnici sv. Faustini Kowalskoj. Gospodin je zatražio slikanje Njegova milosrdnog lika s natpisom „Isuse, uzdam se u Tebe“ te je pozvao na štovanje Božjega milosrđa svetkovinom Božjeg Milosrđa, Krunicom i Časom Božjeg Milosrđa te djelima milosrđa. Štovanje Božjega milosrđa snažno se širi svijetom, a svetište na Ovčari postaje sve više oazom za otkriće i susret sa živim Bogom u Njegovu milosrđu – tom, kako je svjedočila sv. Faustina, najvećem Njegovu svojstvu. Potaknuti dojmljivim riječim vlč. Tomasa da Isusa povedemo sa sobom na putove života, pošli smo dalje okrijepljeni istinskim i snažnim navještajem srži Evanđelja, a time i kršćanske duhovnosti.

Došavši u Đakovo i okrijepljeni zajedničkim ručkom, ribljim menijem jer je petak, u restoranu „Croatia“ s ljubaznim osobljem, nastavili smo poslijepodnevni dio programa pohodom po svojoj ljepoti nadaleko poznatoj katedrali. Odmah na ulazu katedrale, s nutarnje strane, iznad glavnih vrata, ekumensko oko o. Jure nam je svrnulo pažnju na ploču s natpisom koji otkriva kojim nakanama je njenu gradnju posvetio njen znameniti graditelj: „Slavi Božjoj – jedinstvu crkava – slogi i ljubavi naroda svoga – posvetio J. J. Strossmayer – godine 1866. počeo, godine 1882. dočeo“. Potom nam je o. Dražen predstavio povijest i stil gradnje katedrale posvećene sv. Petru i Pavlu te protumačio slijed i značenje bogatih freski u tom prekrasnom sakralnom prostoru. Nakon toga nam je dao pola sata vremena za osobno razmatranje u tišini na temelju fotografija freski iz Katedrale i popratnih tekstova Antuna Jarma koje je umnožio i podijelio svim sudionicima. Svatko je otišao pod „svoju“ fresku te je u „srcu srca“, to jest u Katedrali – srcu grada Đakova koji je po narodnoj pjesmi „srce Slavonije“, pomoću takve svojevrsne „meditacije nad slikom“ nastojao svoje srce sjediniti sa Srcem svoga Stvoritelja.

Nakon molitve u Katedrali uslijedio je posjet „Spomen – muzeju biskupa Josipa Jurja Strossmayera“ kojim su studijska i duhovna komponenta Studijsko-kulturalnog dana upotpunjene i kulturalnom dimenzijom. U šest soba Muzeja upoznavali smo i razgledali originalne dokumente, povelje, knjige, zemljopisne karte, predmete, umjetničke slike, kipove, od Strossmayerovog krsnog lista do njegovog portreta na odru, kojeg je izradio Oton Iveković.

Završivši posjet Muzeju, već prepuni dojmova, u manjim smo skupinama prošetali „đakovačkim korzom“ u središtu grada: ovoga je prvosvibanjskog poslijepodneva odisao blagdanskim mirom. Popili smo kavu, zasladili se sladoledom i potom se svi zajedno uputili k Milosrdnim sestrama Svetoga križa kod kojih nas je najavio o. Dražen. U njihovoj prostranoj samostanskoj crkvi sestra M. Estera Radičević nas je upoznala s nastankom Družbe i djelovanjem sestara u Đakovu, Hrvatskoj i svijetu. Jedna mlada sestra koja je nedavno položila prve zavjete, s. Mirjam, nadovezujući se na svoju susestru, dinamično je i zanimljivo iznijela svoje svjedočenje o tome kako se odlučila za ovakav način života nakon završenog studija ekonomije. Povjeravajući nam svoja promišljanja i nedoumice, ono što ju je privlačilo i oduševljavalo, otkrila nam je kako je dovoljno znati i osjetiti da Isus želi da bude baš ovdje i baš na ovakav način Njegova. To ju jača i nosi. Njezino redovničko svjedočenje izvrsno je upotpunilo tematski spektar našega ovogodišnjeg studijsko-kulturalnog dana koji obuhvaća i „Godinu posvećenog života“.

Posjetom sestrama Sv. Križa završio je i naš današnji program te smo se uputili u autobus i krenuli prema Zagrebu. Ante i Klara putem su predmolili krunicu. Gospođa Bernarda je sa svima nama podijelila svoju zahvalnost za mogućnost ovog putovanja koje ju je oduševilo i duhovno okrijepilo u teškoćama u kojima se trenutno nalazi. U Novoj Gradišci smo se rastali i od studentice Josipe, no prije nego li je izišla iz autobusa uspjela nam je reći nekoliko riječi o svome hodočašću u Španjolsku, povodom Jubileja sv. Terezije Avilske, u organizaciji Požeške biskupije. Sa svoje strane nas je ohrabrila da – ako nam se ikad pruži prilika – i sami pođemo u zemlju Svetice kojoj smo, glavnim dijelom, posvetili ovaj naš današnji studijsko-kulturalni dan. Na zamolbu prisutnih, o. Jure je nastavio Josipin govor o hodočašću u Španjolsku na temelju vlastitoga iskustva terezijanskog hodočašća kojega je, također ove jubilarne godine, za sve zainteresirane pripadnike Provincije, organizirala Hrvatska karmelska provincija sv. o. Josipa. Unatoč sekularnosti španjolskog društva, činilo mu se da je cijela Španjolska u znaku Terezijina jubileja. Na svakom koraku su izložbe o Tereziji i njenom vremenu, priređene vrlo kvalitetno, po najvišim standardima. Posvuda su neki znakovi Jubileja, plakati, poruke, zastave… Kazao je da Španjolci često nemaju potrebe izgovoriti „Sveta Terezija Avilska“. Naime, kada kažu „La Santa“ – „Svetica“ svi znaju da je to Terezija. Spomenuo je također da su se hrvatski karmelićani – hodočasnici dva puta susreli i s „požeškim hodočašćem“: u Albi de Tormes i u samostanu Sv. Josipa u Avili. Kada je u govornici tog avilskog samostana požeški biskup, mons. Antun Škvorčević, upitao tamošnje karmelićanke Hrvatice, imaju li štogod poručiti vjernicima njegove biskupije, jedna od njih je preporučila: „Neka čitaju našu Svetu Majku!“ – ispričao nam je o. Jure. Puno radosti priuštila nam je i naša najmlađa putnica, sedmogodišnja Anastazija koja je i na odlasku i na povratku više puta hrabro uzimala u ruke mikrofon i prekrasnim dječjim glasom recitirala molitve i pjevala. Tijekom vožnje imali smo i trenutke tišine u kojoj smo mogli podijeliti svoje misli i svoje dojmove sa suputnikom na sjedalu pored sebe.

Mnogi smo bili iznenađeni kada se autobus zaustavio na parkiralištu pored remetskog samostana. Zahvalili smo za vožnju vozaču i za druženje voditeljima puta i jedni drugima, pozdravili se i razišli svatko u pravcu svoga doma, ponijevši sa sobom vrijedno sjećanje o lijepom i bogatim sadržajima ispunjenom danu.

L.V., J.Z. i D.M.V.