Tradicionalni Studijsko-kulturani dan Sustavnog studija duhovnosti ove je 2013. godine održan 4. svibnja u vidu izleta u „Zavičaj bajki“ – Gorski kotar, točnije: Ogulin, Oštarije i Modruš. Na izlet se spremilo 40-ak studenata, što aktualnih, što bivših, a vrijeme će pokazati da li je bio i poneki budući. Da se studenti ne bi izgubili sami putujući u „Zavičaj bajki“ pobrinuli su se profesori o. Jure Zečević, o. Franjo Podgorelec i prof. Stipe Kutleša. Radi se o zavičaju koji je bio inspiracija bajkama našoj znamenitoj književnici Ivani Brlić-Mažuranić koja je rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu gdje provodi djetinjstvo i biva zadivljena čudesnim krajolikom.

Prvo je odredište putovanja bio upravo Ogulin. Nastao je oko utvrde koju je izgradila plemićka obitelj Frankopan krajem 15. stoljeća. Na prvoj zemljopisnoj karti Hrvatske koju je izradio isusovac Stjepan Glavač 1673. godine, Ogulin se naziva Julijin grad. Ime Julijin grad dolazi od legende o djevojci Đuli koja se zbog nesretne ljubavi sunovratila u ponor, iznad kojega je i nastao grad Ogulin. Prilikom obilaska Đulinog ponora, studenti s ljubavnim problemima bili su zamoljeni da se previše ne približavaju ogradi i neka obuzdaju nagon da osobno provjere koliko je ponor dubok.

Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori podatak da ih je zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s Turcima od svake rabote oslobodio Vuk II. Krsto Frankopan Tržački, koji je 3. ožujka 1622. godine izdao povelju kojom ih je za sva vremena oslobodio obveza prema knezovima Frankopanima. U ovom smo herojskom gradu imali u crkvi sv. Križa Svetu Misu nakon koje je slijedilo predavanje gospođe Matije Grgat. Matija je prvo predstavila svoju novu knjigu „Književnost i duhovnost“. Radi se o opsežnom djelu koje otvara pogled na književnost s egzistencijalno-duhovnog motrišta dajući potpuno novo svjetlo na književne stilove i razdoblja, autore i djela. Pri kraju izlaganja posebno se osvrnula na „Duhovnost u djelima Ivane Brlić-Mažuranić“. Nakon predavanja, posjetili smo Ogulinski muzej.

Sljedeća postaja nakon Ogulina, bile su Oštarije. Točnije, svetište Gospe od čudesa gdje je kratkim koncertom na orguljama studente dočekao svestrani župnik Antun Luketić poznatiji kao pop Ante. Sama crkva bila je najveća trobrodna gotičko – renesansna (57,50 x 20 m) crkva u tom dijelu Hrvatske. Lađe su dijelili veliki mramorni stupovi, toranj je stajao visoko iznad pročelja crkve sagrađen osmerokutno. 1521. godine Turci su zapalili crkvu i krovište joj potpuno izgara, ostala je nepopravljena i godinama se pomalo urušavala. Nakon prestanka turske opasnosti, 1668. sagrađena je današnja župna crkva kojoj je kasnije dograđen i toranj, dok joj se ostali dio nastavio urušavati. Popravak crkve započinje u 18.st. da bi s preuređenjima na kraju 19. st. (J.pl.Vancaš i S.Podhorski) dobila današnji izgled. Predvorje crkve lijep je park gdje su se među zelenilom trave našle tratinčice i maslačci od kojih je najmlađa izletnica, desetogodišnja Lorena, izrađivala cvjetne vijence.

Slijedio je predah u restoranu Gradini u Josipdolu. Okrepljeni ukusnim ručkom zaputili smo se prema izazovnom Modrušu. Modruš je staro i znamenito hrvatsko srednjovjekovno naselje, sjedište županije i sjedište kneževske obitelji Frankopan od godine 1193. do sredine 16. stoljeća. O povijesti Modruša i modruške biskupije govorio je Ivan Tironi, prof., koji nas je vodio tijekom cijeloga dana i tumačio pojedine važne točke. Na brijegu iznad Modruša nalaze se ruševine modruške tvrđave Tržan-grada. Tvrđava je nesumnjivo bila teška za osvojiti, a potvrdio je to i naš uspon u mirnodopskim uvjetima. Staza kojom se dolazi do tvrđave bila je prekrivana suhim slišćem i prilikom penjanja zadavala je dosta poteškoća što je doprinjelo dodatnoj radosti jednom kada smo se uspeli. Prizor koji je uslijedio s brda Modruša sve je stostruko naplatio.

Posljednja stanica bila su bajkovita jezera Sabljak i Šmit. Posebno je zanimljivo bilo jezero Šmit – mjesto gdje je Potjeh našao istinu. Jezero nije velike površine, izgleda kao da bi ga se moglo poput malo veće lokve vode jednostavno pregaziti, ali izgled vara. Na najdubljem je dijelu duboko čak preko 50 m! Nismo se dugo zadržavali jer je padao mrak i većina studenata se nije osjećala najugodnije, za razliku od domaćih komaraca koji su vidjeli pravu priliku za gozbu.

Po povratku sa jezera Šmit, zaključili smo obilazak „Zavičaja bajki“ u jednom restoranu uz obalu jezera Sabljak gdje su se prepričavali dojmovi, učvršćivala novostečena prijateljstva i pripremalo za povratak kući.

U kasnijim večernjim satima autobus je stigao u prohladni i kišni Zagreb. Umorni, ali sretni i ispunjeni krenuli smo svojim kućama. Dojmovi će se još dugo prebirati.

Ivan Miletić