Još jedan radostan susret završenih studenata Sustavnog studija duhovnosti održan je 2. ožujka 2013. Susret je, prema uobičajenom rasporedu, započeo molitvom koju je vodila prof. Biserka Jelenić. Potom je prof. dr. sc. Jure Zečević, OCD, održao predavanje na temu: »Produbljenje vjere pomoću meditacije nad sakralnim slikama«.

Prva od dvije slike, pomoću kojih smo teološki iščitavali ikone, bila je glasovita ikona Isusa Krista – Pantokratora (Svevladara), ovaj puta protumačena vrlo stručno i promeditirana vrlo temeljito i nadahnuto. Riječ Isus često se koristi kada se želi označiti čovještvo, a riječ Krist kada se želi označiti božanstvo Isusa Krista. Ikona Pantokratora, u skladu s Koncilskim pravovjerjem, ispovijeda upravo to: da je Isus Krist Bogočovjek.

Pogledamo li ikonu samo površno, vidimo Isusa Krista kao mlađeg čovjeka, koji nas jednom rukom blagoslivlja, a drugom drži knjigu. Međutim, postoji i njeno dublje, teološko i vjeroispovijedno značenje. U kontekstu monofizitizma i obrane pravovjerja, ikonopisac ikonom ukazuje da je Isus Krist pravi Bog i pravi Čovjek. Položaj Njegovih prstiju na ikoni nije slučajan. On simbolizira Trojstvo i dvije naravi Isusa Krista u jednoj osobi (ljudsku i božansku). Ikona podsjeća da Isus Krist trajno blagoslivlja, štiti motriteljev život i njegovu svakodnevicu. U drugoj ruci, Pantokrator čvrsto drži zatvorenu knjigu Mudrosti i Života – Evanđelje u vremenitosti. Evanđelje nas uči: osloni se i na Boga. Iza Pantokratora su zidine, simbol i nagovještaj nebeskog Jeruzalema koje nam govore da će, u onostranosti, svaka suza biti otrta, da će Bog biti naša Svjetlost… Bez ove eshatološke dimenzije, slika bi bila bitno osiromašena.

Lik Isusa Krista, kao i cijela ikona, govori nam o prisutnosti i ljudskog i božanskog u Njemu. Ikona naučava jedinstvo tih dviju naravi u jednoj bogočovječanskoj osobi, bez miješanja, što je izraženo asimetrijom lica. Desna strana Lica, na kojoj dominira svjetlost i bistrina, označava Njegovo božanstvo, dok lijeva strana, zamućena patnjom života u ovostranosti, na kojoj je npr. vidljiv trag isplakanih suza, označava Njegovu ljudskost. No, lice je to jedne iste osobe, Isusa Krista – Bogočovjeka. Desna strana dopunjena sama sobom pokazuje Lice koje zrači mirom, božanskom harmonijom, pažnjom i toplinom pogleda Boga, koji nas nikada ne ostavlja. Lijeva strana dopunjena sama sobom zrači ljudskom patnjom života darovanog za bližnje. To je mršavo, ispijeno, asketsko Lice… Slikovnim izričajem, ikona nam govori isto što i Evanđelje pisanom riječi: Isus Krist jest Vrata u Život, u uskrsnuću njegove ljudske naravi uskrsava i naša ljudska narav.

Druga sakralna slika, ovaj puta iz tradicije   kršćanskog Zapada, čije nam je dublje značenje pomogao čitati i meditirati o. Jure, bila je Alegorija vjere, nizozemskog slikara Johannesa Vermeera. Simbolizmom i alegorijom natopljenoj slici može se pristupati na nekoliko načina i stupnjeva promatranja – naglasio je predavač. Na prvoj, generalnoj razini promatranja, uočavamo ono površno. Nešto dublja razina je likovno promatranje. No želimo li doista integralno razumjeti sakralnu sliku, potrebno je i simboličko ikonografsko promatranje kod kojega koristimo intelekt, um, memoriju, predznanja itd, da bismo proniknuli do poruke slike.

Nakon prva dva koraka tek zahvaljujući trećemu razabiremo cijeli niz značenja „pohranjenih“ u sakralnu sliku. Zmija na podu je simbol oborenog, pobijeđenog zla, đavla, pobijeđenog stijenom u obliku „kamena zaglavnog“ (Kristom). Jabuka je simbol zavodljivosti zla i privlačnosti grijeha. Žena, koja dominira slikom, simbolizira vjeru. Ispustila je iz ruke na pod jabuku koju je bila uzela prva žena, što označava nadilaženje pada, vjerom. Staklena kugla u gornjem dijelu slike svojom prozračnošću simbolizira transcendenciju, ono nebesko, božansko, prema čemu žena (vjera) gleda. Žena je jednom nogom na globusu, jer vjera pripada ovozemaljskom životu. Na slici je i zavjesa, jer sada gledamo kao kroz zavjesu, a tek onda ćemo licem u Lice. Vjera – žena je okićena bisernom ogrlicom – blagom (npr. molitvama, dobrim djelima i sl.) koje je sakupila za Onoga, prema kome gleda, za koga živi. Križ asocira na Kristovu žrtvu, koja se prelijeva u zlatni kalež – Euharistiju. Cijeli taj desni dio je liturgijskog karaktera, tu je stol – oltar, tu je knjiga (Biblija ili Missale Romanum), tu je asocijacija obredne štole, dakle Euharistija kao bitna sastavnica života vjere, kao uzdanje u spasenje pomoću Isusovog spasenjskog djela, a ne pomoću svojih zasluga. Pouka i poruka ove sakralne slike jest dakle: kao što žena (vjera) na slici pomoću Kristovom (kamen zaglavni) pobjeđuje zlo (zmija) i privlačnost grijeha (jabuka) oslanjajući se na stol (oltar), tj. na euharistijsko otajstvo, stojeći istovremeno na globusu (zemlja) ali i okrećući se istovremeno božanskoj stvarnosti (gledanje prema gore),  i ti, motritelju slike, čini jednako tako!

Ovaj prekrasni likovno-umjetnički, doktrinarno-teološki i nadasve meditativno-duhovni doživljaj, nastavljen je potom i u razgovoru i zajedničkom druženju uz skromnu korizmenu bratsko-sestrinsku agapu u prostorima Duhovnog centra.

    Snježana Foršek