Predavanja, sv. misa, ispit, opet predavanja – dan je toliko ispunjen i bogat zbivanjima da ne stignemo razmišljati o tome da su to naša posljednja predavanja na Sustavnome studiju duhovnosti i da se više nećemo viđati onako kako je to bilo ove dvije godine. Već nam sve nedostaje i pomalo čeznutljivo pogledavamo kolege koji će nastaviti dolaziti i sljedeće godine. I mi bismo rado nastavili dolaziti, ali upravo je jedna od svrha ovoga studija pomoći nezrelima u odrastanju, slabima u jačanju, naukima u znanju, mlakima u poletu i elanu, sklonima odustajanju u ustrajnosti, nestrpljivima u strpljivosti, kompliciranima u jednostavnosti, opširnima u kratkoći i konciznosti.

Tu zastajem. Prepoznajem sebe. Kada sam upisivala ovaj studij izrazila sam želju naučiti napisati ono što želim kraće i konciznije. Hm, do sada se baš i nisam iskazala u tome. To znači da je to nešto što tek trebam naučiti. Što nas dovodi do još jedne svrhe ovoga studija – pomoći nam da shvatimo da nikada nije kasno za nove početke, nova učenja i nove spoznaje, za nove nas. Postati novi mi ne znači, međutim, odbaciti stare nas, znači učiti od njih i pomoći im da se mijenjaju i napreduju. Mi smo putujuća Crkva i na tome putu možemo jedni drugima biti suputnici, supatnici ili suradnici, nemojmo samo jedni drugima biti kamen spoticanja.

I to je jedna od svrha ovoga studija – pomoći nam da nastavimo učiti i kada budemo izvan poticajnoga okruženja i zaštite dobrih i sklonih ljudi. Pomoći nam da bolje živimo svoju svakodnevicu, da naše pustinje, oaze, molitve, dragi ljudi i sve drugo što nam pomaže u osobnoj izgradnji svoj istinski smisao pronađu tu, oko nas, u našemu svakodnevnom životu. Naravno da nikada nećemo moći biti sasvim samostalni, da će nam uvijek trebati duhovno vodstvo i da ćemo uvijek trebati učiti, analizirati, sintetizirati, osluškivati, osjećati, ali kada slobodnom odlukom i s ljubavlju stavimo Boga na prvo mjestu u svome životu, tada se sve dramatično mijenja. Vanjske okolnosti pri tome najčešće ostaju iste, ali mijenja se naš pogled na njih, a time i naš odnos prema njima.

Kada se otvoriš Bogu, kada postaneš svjestan danâ u kojima su na putu života bili tragovi samo jednih stopa jer te Otac nosio na rukama, kada pozoveš Isusa da s Tobom večera i staviš na stol tanjur i za Njega, kada zamoliš Duha Svetoga da Ti pomogne raspakirati darove koje si od Njega dobio na krizmi, tada dolaze mnogi odgovori i slože se mnogi dijelovi naših životnih mozaika. Shvatiš da ovdje na zemlji nikada nećeš moći dobiti sve odgovore, štoviše, da nećeš uspjeti doći ni do svih pitanja, ali da to nije ni toliko važno, osobito ne onoliko koliko si do sada mislio. Shvatiš da se doista sve svodi na vječnu borbu između dobra i zla i na tvoju odluku na kojoj si strani u toj borbi.

O. Jure Zečević, u svome posljednjem predavanju nama u ovome sastavu, govori upravo o tome i pozorno slušamo. Što sam ja to u životu do sada skupio? Kontejner sa smećem ili kovčeg s blagom? A blago je ljubav, blago je dobrota, blago je pozitivnost. Blago je ako sam nekoga osokolio i ohrabrio, a ne ako sam nekoga povrijedio, ponizio, prezreo, uvrijedio. Kontejner sa smećem ili kovčeg s blagom? Kada dođe suton života broji se samo ljubav. Kako živjeti? Najprije se treba očistiti, vidjeti što je kod mene nečisto, tj. što je u suprotnosti s ljubavlju, jer Bog je ljubav, i s dobrotom, jer Bog je dobrota. Ako ste na ovaj studij došli radi produbljenja vlastita života, važan je ovaj prvi korak, ako tu barem malo napredujete, već vam se isplatilo. Netko misli da je najveća pobožnost povući se negdje i izgovoriti brojne molitve. To jest vrijednost, tj. to može biti vrijednost, ali bilo bi puno korisnije da malo poštenije, pravednije analiziram sebe. Što sam ja to danas činio drugima, kakav sam učinak imao na svoju okolinu, na ljude koji su mi sada dani, pa i na ovome Sustavnome studiju duhovnosti, kako se ja odražavam na njih, tako da im otežavam i kvarim dan ili tako da im budem potpora? Pazim li da se ono što činim ne odražava destruktivno nego konstruktivno? Olakšava li moja prisutnost drugima život nula cijelih, nula nula nula nula jedan, ali olakšava ili im ga otežava? I na koji se ja način pozitivno odražavam na nečiji život? Tako da mu ništa ne prigovorim ili tako da mu posvijestim, ako hoće slušati? Nastojim li isto tako da i ja budem spreman stalno sebe preispitivati, stalno sebe redizajnirati, promijeniti u pogledu ponašanja koje možda nekoga drugog iritira, kvari mu ljepotu i radost života? To je ono Isusovo, ako te netko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Zašto? Jer se onda razbija taj model, taj lanac uzročno-posljedičnih veza. Navikli smo uzvratiti jednakom mjerom. I ja tebi – kažemo, a moraš biti dobar čovjek da bi ta rečenica imala dobar učinak. Dobar čovjek uvijek reagira dobro bez obzira je li do njega doprla pozitivna ili negativna stvarnost ili utjecaj. I onda se osjećaš dobro zato što nisi dopustio da te uprlja nečiji negativni utjecaj, nečija neizgrađenost, neotesanost, primitivizam ili nešto drugo. Smiješiš se. Tko zna zašto je i on takav?! Možda zato što nije imao prilike uobličiti sebe u jedno humano i bogoliko biće. A ti želiš postati svjetlo, osjećati da pridonosiš svjetlu a ne tami, dobru a ne zlu, ljubavi a ne mržnji. Kako to postići? Samo je jedan odgovor – ljubav! Amor! Amorizirajte svoje biće i svoj život! I budite kretivni. Ljubav je kreativna. I vi ste kreativni jer ste kreirani, stvoreni ste na sliku Kreatora.

Tonemo u svoje misli. Da, doista. Zašto smo se upisali na ovaj studij? Je li ispunio naša očekivanja? A mi? Jesmo li dali sve najbolje od sebe da ovaj studij bude dobar i uspješan? Odlazimo li kao bolji ljudi i hoćemo li išta od svega ovoga moći uklopiti u svoju svakodnevicu? Prisjećam se svega. Mnogo ću toga pamtiti, ali ono što me se od svega najviše dojmilo trenuci su kada su naši predavači stajali ispred nas prije nego što će započeti svoja predavanja i kada je iz njih zračila molitva kojom su se pripremali za predavanje, kada je s njihova lica blistala blizina i prisnost, kada su nam najviše davali od ljubavi koju su od Boga primili. Čovjek sam (pisane) riječi i riječi mi mnogo znače, ali to nešto neopisivo što sam tada doživljavala zauvijek će ostati u meni.

O. Dario Tokić pjeva: Zahvali srcem prepunim, zahvali Ocu Svetomu. Predavanja su gotova, u dvorištu smo, traje naše završno druženje, blagujemo kruh i riječ, slavimo Gospodina i zahvaljujemo na zajedništvu. Da, prečesto to zaboravim – možemo jedni drugima na putu biti i suslavljenici! Naša draga Ana Šarić, predstavnica studenata našega naraštaja, zahvaljuje svima – našim predstojnicima, o. Draženu Vargaševiću i o. Franji Podgorelcu, našim dragim tajnicama, Mihaeli Vargašević i Snježani Foršek, ovdje prisutnima profesorima o. Juri Zečeviću i o. Dariju Tokiću kao i svim drugim predavačima i naravno – svima nama! Bila je divna predstavnica, mnogo se toga ne bi dogodilo i ne bi bilo tako dobro i lijepo da nije bilo njezine ljubavi, požrtvovnosti i smisla za organizaciju. Hvala, draga Ana! Ani su posebno u srcu ostale naše zajedničke mise u kapeli iznad predavaonice. I dok to govori, zbilja postajem svjesna koliko su bile posebne i koliko smo mnogo doživjeli i dobili u tim susretima. Misa je susret nebeske i putujuće Crkve i uvijek je ono najbolje što na zemlji možemo doživjeti. A doživjeti taj susret s ovim dragim ljudima veliki je dar i treba ga čuvati u sebi kao dragocjeni biser. Istom zahvalnošću predajemo i maleni darak našoj dragoj tajnici Snježani. Bez pretjerivanja, njezin doprinos uspješnosti našega studiranja ponekad je bio veći od našega! Hvala, draga Snježana! Hvala. Mislim da je to ključ uspješnosti onoga o čemu nam je jednom prilikom govorila profesorica Angela Jeličić – što je stariji, čovjek bi trebao moći sa sve manje riječi reći sve više. Meni to još ne uspijeva. Možda to ne znači da sporo učim nego da još nisam tako stara. J Ili da dovoljno ne izričem zahvalnost koju osjećam. Stoga – hvala svima! Bog nas sve blagoslovio i sačuvao za život vječni! Smiješite se, dragi moji, amorizirajte svoje biće i svoj život, budite kreativni i uvijek budite bogati – Bogu nalik.

Viktorija Lijović, polaznica SSD-a