Poštovane, poštovani,

zbog nedovoljnog broja zainteresiranih, otkazuje se ispitni rok iz Otačke duhovnosti kod D. Magdalenića koji je bio najavljen za 14. lsitopada 2017. od 13:00 do 13:45.

Povijest, teologija i pedagogija.

Franjo Podgorelec

Suvremeni stil života favorizira užurbanost i usmjerenost na vanjštinu, stoga su današnjem čovjeku – više nego u prethodnim povijesnim epohama – potrebni trenuci šutnje, samoće i usredotočenosti na nutrinu. Mnogi zapadnjaci nastoje utažiti ovu žeđ u dalekoistočnoj tradiciji.

Nakana je ove knjige ponuditi relevantne kršćanske izvore „žive vode“ (Iv 4,10). U tu svrhu odabrane su četiri metode iz bogate kršćanske meditativne prakse koje se smatra osobito prikladnima senzibilitetu današnjeg čovjeka.

Autor spomenute metode već više godina proučava, poučava i prakticira u sklopu predmeta teoretsko-praktične naravi „Uvođenje u meditativno-kontemplativnu molitvu.“ Zato, uz spoznaje koje je stekao poznavanjem relevantne svjetske literature o toj tematici, koristi – napose u pedagoškom dijelu – i one stečene vlastitom praksom i iskustvom.

Predbilježbe za upis na “Sustavni studij duhovnosti” (SSD) za akademsku godinu 2017./2018. su u tijeku i traju do 28. rujna 2017.

SSD je studij za osobne potrebe u smislu cjeloživotnog obrazovanja. Svrha mu je u Našoj Crkvi i društvu praktično, sustavno i znanstveno utemeljeno promicati, kako življenu, tako i teorijsko-znanstvenu duhovnost.

Studij mogu pohađati sve osobe sa završenim srednjom stručnom spremom, otvorene osobnoj i intelektualnoj izgradnji.

Predavanja se održavaju svaki drugi vikend – petkom od 16:30 do 20:15 i subotom od 8:15 do 12:00 te od 14:00 do 17:45 – ukupno 14 vikenda u akademskoj godini.

Predbilježbe se mogu izvršiti javljanjem na kontakte: [email protected]; 095/777 9256. Na navedenim kontaktima moguće je, također, dobiti sve informacije o Studiju. 

Predavanja, sv. misa, ispit, opet predavanja – dan je toliko ispunjen i bogat zbivanjima da ne stignemo razmišljati o tome da su to naša posljednja predavanja na Sustavnome studiju duhovnosti i da se više nećemo viđati onako kako je to bilo ove dvije godine. Već nam sve nedostaje i pomalo čeznutljivo pogledavamo kolege koji će nastaviti dolaziti i sljedeće godine. I mi bismo rado nastavili dolaziti, ali upravo je jedna od svrha ovoga studija pomoći nezrelima u odrastanju, slabima u jačanju, naukima u znanju, mlakima u poletu i elanu, sklonima odustajanju u ustrajnosti, nestrpljivima u strpljivosti, kompliciranima u jednostavnosti, opširnima u kratkoći i konciznosti.

Tu zastajem. Prepoznajem sebe. Kada sam upisivala ovaj studij izrazila sam želju naučiti napisati ono što želim kraće i konciznije. Hm, do sada se baš i nisam iskazala u tome. To znači da je to nešto što tek trebam naučiti. Što nas dovodi do još jedne svrhe ovoga studija – pomoći nam da shvatimo da nikada nije kasno za nove početke, nova učenja i nove spoznaje, za nove nas. Postati novi mi ne znači, međutim, odbaciti stare nas, znači učiti od njih i pomoći im da se mijenjaju i napreduju. Mi smo putujuća Crkva i na tome putu možemo jedni drugima biti suputnici, supatnici ili suradnici, nemojmo samo jedni drugima biti kamen spoticanja.

I to je jedna od svrha ovoga studija – pomoći nam da nastavimo učiti i kada budemo izvan poticajnoga okruženja i zaštite dobrih i sklonih ljudi. Pomoći nam da bolje živimo svoju svakodnevicu, da naše pustinje, oaze, molitve, dragi ljudi i sve drugo što nam pomaže u osobnoj izgradnji svoj istinski smisao pronađu tu, oko nas, u našemu svakodnevnom životu. Naravno da nikada nećemo moći biti sasvim samostalni, da će nam uvijek trebati duhovno vodstvo i da ćemo uvijek trebati učiti, analizirati, sintetizirati, osluškivati, osjećati, ali kada slobodnom odlukom i s ljubavlju stavimo Boga na prvo mjestu u svome životu, tada se sve dramatično mijenja. Vanjske okolnosti pri tome najčešće ostaju iste, ali mijenja se naš pogled na njih, a time i naš odnos prema njima.

Kada se otvoriš Bogu, kada postaneš svjestan danâ u kojima su na putu života bili tragovi samo jednih stopa jer te Otac nosio na rukama, kada pozoveš Isusa da s Tobom večera i staviš na stol tanjur i za Njega, kada zamoliš Duha Svetoga da Ti pomogne raspakirati darove koje si od Njega dobio na krizmi, tada dolaze mnogi odgovori i slože se mnogi dijelovi naših životnih mozaika. Shvatiš da ovdje na zemlji nikada nećeš moći dobiti sve odgovore, štoviše, da nećeš uspjeti doći ni do svih pitanja, ali da to nije ni toliko važno, osobito ne onoliko koliko si do sada mislio. Shvatiš da se doista sve svodi na vječnu borbu između dobra i zla i na tvoju odluku na kojoj si strani u toj borbi.

O. Jure Zečević, u svome posljednjem predavanju nama u ovome sastavu, govori upravo o tome i pozorno slušamo. Što sam ja to u životu do sada skupio? Kontejner sa smećem ili kovčeg s blagom? A blago je ljubav, blago je dobrota, blago je pozitivnost. Blago je ako sam nekoga osokolio i ohrabrio, a ne ako sam nekoga povrijedio, ponizio, prezreo, uvrijedio. Kontejner sa smećem ili kovčeg s blagom? Kada dođe suton života broji se samo ljubav. Kako živjeti? Najprije se treba očistiti, vidjeti što je kod mene nečisto, tj. što je u suprotnosti s ljubavlju, jer Bog je ljubav, i s dobrotom, jer Bog je dobrota. Ako ste na ovaj studij došli radi produbljenja vlastita života, važan je ovaj prvi korak, ako tu barem malo napredujete, već vam se isplatilo. Netko misli da je najveća pobožnost povući se negdje i izgovoriti brojne molitve. To jest vrijednost, tj. to može biti vrijednost, ali bilo bi puno korisnije da malo poštenije, pravednije analiziram sebe. Što sam ja to danas činio drugima, kakav sam učinak imao na svoju okolinu, na ljude koji su mi sada dani, pa i na ovome Sustavnome studiju duhovnosti, kako se ja odražavam na njih, tako da im otežavam i kvarim dan ili tako da im budem potpora? Pazim li da se ono što činim ne odražava destruktivno nego konstruktivno? Olakšava li moja prisutnost drugima život nula cijelih, nula nula nula nula jedan, ali olakšava ili im ga otežava? I na koji se ja način pozitivno odražavam na nečiji život? Tako da mu ništa ne prigovorim ili tako da mu posvijestim, ako hoće slušati? Nastojim li isto tako da i ja budem spreman stalno sebe preispitivati, stalno sebe redizajnirati, promijeniti u pogledu ponašanja koje možda nekoga drugog iritira, kvari mu ljepotu i radost života? To je ono Isusovo, ako te netko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Zašto? Jer se onda razbija taj model, taj lanac uzročno-posljedičnih veza. Navikli smo uzvratiti jednakom mjerom. I ja tebi – kažemo, a moraš biti dobar čovjek da bi ta rečenica imala dobar učinak. Dobar čovjek uvijek reagira dobro bez obzira je li do njega doprla pozitivna ili negativna stvarnost ili utjecaj. I onda se osjećaš dobro zato što nisi dopustio da te uprlja nečiji negativni utjecaj, nečija neizgrađenost, neotesanost, primitivizam ili nešto drugo. Smiješiš se. Tko zna zašto je i on takav?! Možda zato što nije imao prilike uobličiti sebe u jedno humano i bogoliko biće. A ti želiš postati svjetlo, osjećati da pridonosiš svjetlu a ne tami, dobru a ne zlu, ljubavi a ne mržnji. Kako to postići? Samo je jedan odgovor – ljubav! Amor! Amorizirajte svoje biće i svoj život! I budite kretivni. Ljubav je kreativna. I vi ste kreativni jer ste kreirani, stvoreni ste na sliku Kreatora.

Tonemo u svoje misli. Da, doista. Zašto smo se upisali na ovaj studij? Je li ispunio naša očekivanja? A mi? Jesmo li dali sve najbolje od sebe da ovaj studij bude dobar i uspješan? Odlazimo li kao bolji ljudi i hoćemo li išta od svega ovoga moći uklopiti u svoju svakodnevicu? Prisjećam se svega. Mnogo ću toga pamtiti, ali ono što me se od svega najviše dojmilo trenuci su kada su naši predavači stajali ispred nas prije nego što će započeti svoja predavanja i kada je iz njih zračila molitva kojom su se pripremali za predavanje, kada je s njihova lica blistala blizina i prisnost, kada su nam najviše davali od ljubavi koju su od Boga primili. Čovjek sam (pisane) riječi i riječi mi mnogo znače, ali to nešto neopisivo što sam tada doživljavala zauvijek će ostati u meni.

O. Dario Tokić pjeva: Zahvali srcem prepunim, zahvali Ocu Svetomu. Predavanja su gotova, u dvorištu smo, traje naše završno druženje, blagujemo kruh i riječ, slavimo Gospodina i zahvaljujemo na zajedništvu. Da, prečesto to zaboravim – možemo jedni drugima na putu biti i suslavljenici! Naša draga Ana Šarić, predstavnica studenata našega naraštaja, zahvaljuje svima – našim predstojnicima, o. Draženu Vargaševiću i o. Franji Podgorelcu, našim dragim tajnicama, Mihaeli Vargašević i Snježani Foršek, ovdje prisutnima profesorima o. Juri Zečeviću i o. Dariju Tokiću kao i svim drugim predavačima i naravno – svima nama! Bila je divna predstavnica, mnogo se toga ne bi dogodilo i ne bi bilo tako dobro i lijepo da nije bilo njezine ljubavi, požrtvovnosti i smisla za organizaciju. Hvala, draga Ana! Ani su posebno u srcu ostale naše zajedničke mise u kapeli iznad predavaonice. I dok to govori, zbilja postajem svjesna koliko su bile posebne i koliko smo mnogo doživjeli i dobili u tim susretima. Misa je susret nebeske i putujuće Crkve i uvijek je ono najbolje što na zemlji možemo doživjeti. A doživjeti taj susret s ovim dragim ljudima veliki je dar i treba ga čuvati u sebi kao dragocjeni biser. Istom zahvalnošću predajemo i maleni darak našoj dragoj tajnici Snježani. Bez pretjerivanja, njezin doprinos uspješnosti našega studiranja ponekad je bio veći od našega! Hvala, draga Snježana! Hvala. Mislim da je to ključ uspješnosti onoga o čemu nam je jednom prilikom govorila profesorica Angela Jeličić – što je stariji, čovjek bi trebao moći sa sve manje riječi reći sve više. Meni to još ne uspijeva. Možda to ne znači da sporo učim nego da još nisam tako stara. J Ili da dovoljno ne izričem zahvalnost koju osjećam. Stoga – hvala svima! Bog nas sve blagoslovio i sačuvao za život vječni! Smiješite se, dragi moji, amorizirajte svoje biće i svoj život, budite kreativni i uvijek budite bogati – Bogu nalik.

Viktorija Lijović, polaznica SSD-a

Poštovane studentice i studenti, nastavnice i nastavnici,

sv. Misa kojom ćemo Gospodinu zahvaliti za proteklu akademsku godinu i za sve vrijedno i lijepo što nam je, posredstvom Sustavnog studija duhovnosti darovao, biti će:

u subotu 3. lipnja 2017. u 12.00 sati, u kapelici Duhovnog centra sv. Ivana od Križa.

Završno druženje studenata i profesora je istoga dana, po završetku predavanja,  u 16:00 sati.

Dobro došli!

Studijsko-kulturalni dan prelijepa je tradicija Sustavnog studija duhovnosti koja spaja ono što učimo i ono što nas uljuđuje, tradicija u kojoj se susreću sadašnji i bivši polaznici Studija, te tradicija koja naš studij čini sustavnim na osobit način i koja našoj duhovnosti daje ono što putovanja daju našoj svakodnevici. Ove smo godine na put krenuli 6. svibnja rano ujutro, a naša su odredišta bila Pleterje, Kostanjevica na Krki i Otočec. U Sloveniji, naravno.  Razmišljam o tome što znam o Sloveniji. Malena je, susjedna je, ima prelijepu prirodu, jako je lijepo uređena. Sv. Josip zaštitnik  je (i) Slovenije.

Razmišljam o tome kako je na putu mnogo lakše biti zadovoljan svojim mjestom nego tamo gdje inače jesmo, gdje je naša svakodnevica. Možda je to zato što putovanje ima svoju vremensku ograničenost i svoje prostorno određenje, možda zato što upoznajemo nova mjesta i nove ljude, a pomalo i sebe, a možda zato što nam daje tako potreban odmak od svakodnevice. Bilo kako bilo, radujem se i upijam istu takvu radost s lica oko sebe.

Svi su se putnici sretno ukrcali i sjeli na svoja mjesta. Pozdravlja nas naš predstojnik, o. Franjo Podgorelec i zaziva Božji blagoslov na nas i na naše putovanje. S nama su i o. Jure Zečević, profesorica Silvija Migles, Tanja Radionov – nekima bivša kolegica, a nama bivša profesorica – kratko, ali jako korisno i poticajno!, i naša draga tajnica, Snježana Foršek. Ona je sve uspješno organizirala i koordinirala, a mi smo se radosno prepustili putovanju. Putovanje započinjemo molitvom Jutarnjeg časa, molimo i pjevamo zajedno, postavljamo temelje zajedništva koje od putnika čini suputnike.

Približava se naše prvo odredište, Pleterje. Dolazimo do kartuzijanskog samostana, jedinoga u ovome dijelu Europe. Dočekuje nas poziv na tišinu i molitvu – Menihi, ki smo posvetili svoje življenje Bogu, se vam zahvaljujemo če spoštujete samoti in tišino tega kraja, na katerim smo pozvani z vami v molitvi, ali natpis pokraj ulaznih vrata zapravo nije ni potreban. Ovo mjesto upravo zrači stoljetnim mirom molitve i svetoga života i nježno nas i neosjetno čini drugačijima – tišima, usredotočenijima, zamišljenijima. Izvrsna priprema za svetu Misu koju smo zajedno slavili u staroj gotičkoj kapeli. Ona je dio prvotne gradnje i uz staru gotsku crkvu jedino mjesto koje posjetitelji sada mogu vidjeti.

O. Franjo Podgorelec ukratko nas je u propovijedi upoznao s Kartuzijanskim redom i njihovom duhovnošću, kao i s nastankom pustinjačkih i samostanskih redova općenito, a osobito cistercita, čiji je samostan u Kostanjevici na Krki zatvoren krajem 18. st., a u kojemu je danas Galerija Božidar Jakac. Kartuzijanski je red nastao u 11. stoljeću i ubraja se u pustinjačke redove s nekim obilježjima cenobizma. Kartuzijanci žele uspostaviti ravnotežu – žive u zajednici, ali svatko sam u svojoj ćeliji, svatko ima svoj posao, a susreću se samo nedjeljom na sv. Misi i ponedjeljkom u šetnji. Cilj je svakoga kršćanskog života biti s Bogom, a posebnost je Kartuzuijanskoga reda da nema drugih ciljeva. Njihova je karizma pokazati nam važnost samoće, sabranosti, trenutaka tišine. Oni nam svjedoče primat kontemplativne molitve u kršćanskome životu, onaj bolji dio, kao kod Marte i Marije – oboje je važno – i raditi i biti, ali biti s Bogom najvažnije je od svega. Da možeš činiti po Božjoj volji, moraš znati što Bog od tebe hoće. I moraš, kao Marija, čuvati u svom srcu ono što ti Bog govori.

Nakon svete Mise, iskazali smo čast relikvijama sv. Brune i sv. Križa i razgledali kapelicu i njenu malu sakristiju. U sakristiji nalazimo natpis: Prosimo duhovnike – goste, ki tukaj mašujejo, da uporabljene predmete pospravijo na njihovo mesto! i odmah do njega: Molimo svećenike – goste, koji ovdje mise da upotrijebljene predmete uredno pospreme na njihovo mjesto! Znak je to da su ovdje Hrvati česti gosti i da su ovdje služene mnoge Mise na hrvatskome jeziku. Sretna sam i zahvalna na tome! Kršćani su djeca Božja i jedni su drugima mnogo više od susjeda ili prijatelja ili znanaca, jedni su drugima sestre i braća. Prije izlaska divimo se upečatljivoj slici koja se nalazi na zidu preko puta oltara i zajedničkim snagama otkrivamo da je riječ o poklonu Isusu i prinosu darova tri kralja. Likovi su prikazani drugačije nego što smo navikli, ali poruka slike je univerzalna i pronašla je put i do nas. Okrećemo se, prigibamo i mi svoja koljena i klanjamo se svome Bogu. Razmišljam što su moji tamjan, zlato i smirna i prisjećam se zašto sam upisala ovaj studij, zašto me se karmelska duhovnost toliko dojmila. Tada nisam ni znala da riječ remeta ima isti korijen kao i riječ eremit i kamo će me na mome duhovnome putu odvesti potraga za zagrebačkom oazom molitve i mira.

Monasi i monaški način života bili su dominanti u Crkvi sve do pojave prosjačkih redova. Postojali su pustinjački i samostanski monaški redovi. Pustinjački ili eremitski redovi nastali su početkom 4. stoljeća, kada su prestali progoni kršćana, a time i mučeništvo, pa su mnogi kršćani tražili način kako sada Bogu pokazati svoju vjernost. Anahoreti su bili pustinjaci koji su se odlučivali za potpunu osamu, a cenobiti su živjeli u nekome strožem obliku zajedničkoga života. Danas je pustinjaštvo opet u porastu, kako u monaškim zajednicama tako i u individualnome obliku.

Vrijeme je, međutim, da o kartuzijancima doznamo nešto više upravo od kartuzijanaca. Započinje multivizijski program o povijesti Kartuzije i životu kartuzijanaca. Očaravaju me gregorijanski korali koji prate cijeli program.

Kartuzijanski je red pustinjački red ustanovljen na „hvalu slave Božje“, koja je u tome da nas „intimnom ljubavlju sjedini sa sobom“ i da tako donesemo mnogo ploda. Prvi kartuzijanski samostan osnovao je 1084. godine sveti Bruno sa šestoricom drugova u mjestu Chartreuse kod Grenoblea u Francuskoj, gdje se i danas nalazi Velika Kartuzija, koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskoga reda. Sveti je Bruno želio osnovati samostane na osami i u tišini kako bi se redovnici mogli povući iz vreve svijeta i posvetiti šutnji, samoći, kontemplativnoj molitvi i liturgiji. Kartuzije se, stoga, nalaze na tihim i izoliranim mjestima, uglavnom u planinskim i šumovitim područjima.

Iz stare gotičke crkve izlazimo u predivan dan i predivna suncem obasjana priroda mami nam osmijehe na lice. Dio skupine nastavlja razgovarati, dio se okuplja oko o. Jure i profitira od njegova iznimnoga znanja, a dio odlazi u malenu prodavaonicu u kojoj se mogu kupiti pleterska vina, rakije i pčelinji proizvodi, te nešto suvenira. Naša nas različitost spontano odvodi na različita mjesta, ali samo zato da potom razmjenjujemo iskustva i idemo pogledati ono što jedni drugima preporučujemo. Sličnost olakšava suživot, ali mislim da je upravo različitost temelj pravoga zajedništva, onoga u koje se i trenuci samoće skladno uklapaju. Prilazi mi prijateljica koja se nakon razgledavanja nije pridružila ni jednoj od ovih skupina. Jednostavno je sjela pored crkve i upijala tu stoljetnu tišinu i te stoljetne molitve, tu bliskost sa Stvoriteljem i svime što je stvorio, to nešto što ne možeš opisati, nego samo osjetiti. Ne skida osmijeh s lica. Laganim korakom pridružujemo se skupini i odlazimo u muzej na otvorenome. Muzej prikazuje život seljaka u Dolenjskoj u 19. stoljeću.

Odlazimo iz Pleterja prepuni dojmova i pohvala i krećemo prema Kostanjevici na Krki gdje ćemo objedovati u Gostilni Žolnir i posjetiti bivši cistercitski samostan u kojemu je sada smještena Galerija Jakac.

Dok blagujemo doista izvrstan objed, odgonetavamo što bi mogle značiti rečenice na zidu i međusobno razmjenjujemo dojmove o svemu. Ukupni dojam izvrsna objeda zaokružuje štrudla od jabuka, nadaleko poznata kao specijalitet ovoga kraja. Zahvaljujemo vrijednim domaćinima na svemu i laganom se šetnjom upućujemo prema bivšem cistercitskom samostanu. Divimo se skulpturama nastalima u sklopu manifestacije Forma Viva. Odlično su uklopljene u prelijepu prirodu.

Samostan je 1234. godine dao izgraditi koruški vojvoda Bernard Spanheim, a zatvoren je 1786. godine kada je car Joseph II., pored drugih redova, ukinuo i cistercite. Dočekuje nas gđa Dejana Piperski, naša domaćica toga dana i upoznaje nas s daljnjom poviješću samostana. Razgledavamo prelijepo dvokatno arkadno dvorište koje ima 230 arkada i samostansku crkvu koja je zatvorena 1820. godine i u kojoj se danas odvijaju izložbe, koncerti, kazališne predstave, vjenčanja, dodjele priznanja i druge priredbe i manifestacije. Na kraju još razgledavamo stalne zbirke Galerije Božidar Jakac – zbirku Božidara Jakca, zbirku Zorana Dideka i Pletersku zbirku europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Budući da je gđa Dajana inače zadužena za knjižnicu, pokazuje nam i veliku Knjižnicu Toneta Potokarja. Zahvaljujemo našoj domaćici i polako krećemo prema Otočcu, zadnjoj destinaciji našega puta.

Otočec je dvorac koji se također nalazi na otoku na rijeci Krki i jedini je vodeni dvorac u Sloveniji. Zajedno s prekrasnim dvorskim parkom predstavlja jedno od najslikovitijih mjesta u Sloveniji i svrstava se među kulturne i prirodne znamenitosti. Dvorac se u pisanim izvorima prvi put spominje 1252. godine, a tijekom stoljeća mijenjao je izgled i vlasnike. Posebno se ističe renesansni portal iz 16. stoljeća s mramornim medaljonima s djevojačkim profilom. Posebnost i svojevrsna atrakcija Otočca su bijeli labudovi koji su se ovdje nastanili 1968. godine i kojih danas ima više od 50.

Prepuni dojmova odlazimo u autobus i krećemo za Zagreb. Putovanje završavamo Večernjim pohvalama, opet molimo i pjevamo zajedno, učvršćujemo temelje zajedništva koje od putnika čini suputnike.

Mnogo smo toga doživjeli na ovome putu, dojmovi će se slagati još danima, ostat će mnoge lijepe uspomene – na prekrasne ljude koje smo upoznali ili ponovno sreli nakon mnogih godina, na prekrasne razgovore duša koje slično razmišljaju i osjećaju, na sve lijepo i dobro što smo vidjeli i čuli i iznad svega – na onaj stoljetni mir u Pleterju, mir izmoljen u tišini i sabranosti, “mir koji svijet ne poznaje i radost u Duhu Svetom” (sv. Bruno).

Zahvaljujem Bogu na svemu, najviše što me tako strpljivo vodi i ljubi i molim ga da mi pomogne da ga bolje nasljedujem i ljubim.

Vraćamo se u svakodnevicu. Što ćemo u nju ugraditi od ovoga putovanja? Riječima Antonije Tomazinić koja je opisala naše prošlogodišnje putovanje u Karlovac i Udbinu – za početak, s osmjehom na licu, pružimo svjedočanstvo ljubavi onome tko nam je najbliži.

Viktorija Lijović, polaznica SSD-a

Završeni studenti Sustavnog studija duhovnosti jedva su dočekali ponovno okupljanje u remetskom Karmelu. Unatoč kišnom i hladnom vremenu, ex alumni iz svih studijskih generacija radosno su pristigli na prvi susret u novoj akademskoj godini, koji je održan 9. studenog 2013.

Nakon molitvenog dijela susreta, predavanje: “Sveta Terezija od Isusa – duhovna žena u XVI. stoljeću u Španjolskoj” održao je predstojnik SSD-a, dr. sc. Dario Tokić.

Predavač ističe kako je, za razumijevanje lika i djela sv. Terezije Avilske, važno stalno imati na pameti činjenicu da je bila žena. U 16. stoljeću u Kastilji žena je bila podređeno biće. Smatralo se da je stvorena samo za čuvanje kuće i obavljanje jednostavnih kućanskih poslova te da: “obzirom da joj je narav ograničila razumijevanje, a onda i riječi i misli”,  treba biti zatvorena u kući i šutjeti. Sv. Terezija činila je sve suprotno od toga: pisala je, govorila, putovala i bavila se duhovnošću, što je izazivalo posebnu sumnjičavost učenih ljudi, teologa i Inkvizicije te je bila izložena neprekidnom promatranju i ispitivanjima. Stoga je Terezija, kako bi ublažila napade i  uspjela provesti djelo obnove za koje je spoznala da ga Gospodin, posluživši se njome, želi učiniti, koristila izraze poput: “mi žene smo za ništa”, “žena sam slaba i nikakva”, kako bi udovoljila općeprihvaćenom uvjerenju kojega nije bila istomišljenik. Njezin rječnik iščitavan je kao znak njene velike poniznosti – što je posve ispravno – ali i kao njena podređenost i prihvaćanje tadašnjeg mentaliteta, s kojim se ona nikako nije slagala.

Svjesna vrijednosti svoga molitvenog iskustva, Terezija nastoji i drugima pomoći u napredovanju na duhovnom putu. Govori o gospodstvu nad svjetskom časti i svim svjetskim obzirima, što ga Gospodin daruje duši, snagom molitve. Potiče duše koje žele ići putem molitve da odlučnom odlučnošću (determinada determinación), bez obzira na sve opasnosti i prigovore, ne dozvole da ih išta odvuče od prijateljevanja s Kristom u molitvi. Svetica osjeća posebnu naklonost i Ljubav dobrog Boga prema ženama, a  konkretan primjer i model duhovne žene (mujer espiritual) za nju je uvijek Blažena Djevica Marija.

Budući da nije živjela onako kako je – po ondašnjem shvaćanju – trebala živjeti poštena žena i redovnica, bila je neprestano izložena mnogovrsnim pritiscima a i cijela Obnova skoro je bila ugušena u jesen 1578., dolaskom novog nuncija Filipa Sege, koji ju naziva: “buntovnom ženom, skitnicom, neposlušnom, tvrdoglavom, koja pod naslovom pobožnosti izmišlja loše nauke…” No, nije se dala pokolebati, a ohrabrio ju je sam Isus, progovorivši joj, u molitvi: “Dok se živi, nije dobitak u nastojanju da me se više uživa, nego u vršenju moje volje”.

O. Dario naglasio je i da se doseg Terezijinih stavova ne može potpuno shvatiti ukoliko se smetne s uma tadašnje izjednačavanje vjere i Crkve s Inkvizicijom. U posljednjoj rečenici koju je izrekla na samrtnoj postelji: “Napokon, umirem kao kćerka Crkve”, uz ispovijest vjere, možemo čuti i njen pobjednički uzvik. Jer u vremenu kad se jasno držalo da izvan Crkve nema spasenja, i nakon svega što je proživjela od onih koji bi je rado vidjeli ‘izvan’, stigla je u sigurnu luku spasa i to u barci – Crkvi a, u Barku Spasenja privukla je i mnoge druge.

Dragi Bog nas i danas, draguljima Terezijine pisane ostavštine, poučava i poručuje nam: živite u svijetu i ljubite ga, ali ne idite putevima na koje vas svjetski vjetrovi navode. Odlučnom odlučnošću ustrajte na Putu koji jest Istina i Život.

Susret je završio druženjem u čitaonici Studija, iz koje nitko nije izašao mrka lica. Dragi Isuse, hvala Ti za ovaj Studij i za prijateljstva koja si nam, po njemu, darovao!

Snježana Foršek