Studijsko-kulturalni dan SSD-a 2017. godine
Studijsko-kulturalni dan prelijepa je tradicija Sustavnog studija duhovnosti koja spaja ono što učimo i ono što nas uljuđuje, tradicija u kojoj se susreću sadašnji i bivši polaznici Studija, te tradicija koja naš studij čini sustavnim na osobit način i koja našoj duhovnosti daje ono što putovanja daju našoj svakodnevici. Ove smo godine na put krenuli 6. svibnja rano ujutro, a naša su odredišta bila Pleterje, Kostanjevica na Krki i Otočec. U Sloveniji, naravno. Razmišljam o tome što znam o Sloveniji. Malena je, susjedna je, ima prelijepu prirodu, jako je lijepo uređena. Sv. Josip zaštitnik je (i) Slovenije.
Razmišljam o tome kako je na putu mnogo lakše biti zadovoljan svojim mjestom nego tamo gdje inače jesmo, gdje je naša svakodnevica. Možda je to zato što putovanje ima svoju vremensku ograničenost i svoje prostorno određenje, možda zato što upoznajemo nova mjesta i nove ljude, a pomalo i sebe, a možda zato što nam daje tako potreban odmak od svakodnevice. Bilo kako bilo, radujem se i upijam istu takvu radost s lica oko sebe.
Svi su se putnici sretno ukrcali i sjeli na svoja mjesta. Pozdravlja nas naš predstojnik, o. Franjo Podgorelec i zaziva Božji blagoslov na nas i na naše putovanje. S nama su i o. Jure Zečević, profesorica Silvija Migles, Tanja Radionov – nekima bivša kolegica, a nama bivša profesorica – kratko, ali jako korisno i poticajno!, i naša draga tajnica, Snježana Foršek. Ona je sve uspješno organizirala i koordinirala, a mi smo se radosno prepustili putovanju. Putovanje započinjemo molitvom Jutarnjeg časa, molimo i pjevamo zajedno, postavljamo temelje zajedništva koje od putnika čini suputnike.
Približava se naše prvo odredište, Pleterje. Dolazimo do kartuzijanskog samostana, jedinoga u ovome dijelu Europe. Dočekuje nas poziv na tišinu i molitvu – Menihi, ki smo posvetili svoje življenje Bogu, se vam zahvaljujemo če spoštujete samoti in tišino tega kraja, na katerim smo pozvani z vami v molitvi, ali natpis pokraj ulaznih vrata zapravo nije ni potreban. Ovo mjesto upravo zrači stoljetnim mirom molitve i svetoga života i nježno nas i neosjetno čini drugačijima – tišima, usredotočenijima, zamišljenijima. Izvrsna priprema za svetu Misu koju smo zajedno slavili u staroj gotičkoj kapeli. Ona je dio prvotne gradnje i uz staru gotsku crkvu jedino mjesto koje posjetitelji sada mogu vidjeti.
O. Franjo Podgorelec ukratko nas je u propovijedi upoznao s Kartuzijanskim redom i njihovom duhovnošću, kao i s nastankom pustinjačkih i samostanskih redova općenito, a osobito cistercita, čiji je samostan u Kostanjevici na Krki zatvoren krajem 18. st., a u kojemu je danas Galerija Božidar Jakac. Kartuzijanski je red nastao u 11. stoljeću i ubraja se u pustinjačke redove s nekim obilježjima cenobizma. Kartuzijanci žele uspostaviti ravnotežu – žive u zajednici, ali svatko sam u svojoj ćeliji, svatko ima svoj posao, a susreću se samo nedjeljom na sv. Misi i ponedjeljkom u šetnji. Cilj je svakoga kršćanskog života biti s Bogom, a posebnost je Kartuzuijanskoga reda da nema drugih ciljeva. Njihova je karizma pokazati nam važnost samoće, sabranosti, trenutaka tišine. Oni nam svjedoče primat kontemplativne molitve u kršćanskome životu, onaj bolji dio, kao kod Marte i Marije – oboje je važno – i raditi i biti, ali biti s Bogom najvažnije je od svega. Da možeš činiti po Božjoj volji, moraš znati što Bog od tebe hoće. I moraš, kao Marija, čuvati u svom srcu ono što ti Bog govori.
Nakon svete Mise, iskazali smo čast relikvijama sv. Brune i sv. Križa i razgledali kapelicu i njenu malu sakristiju. U sakristiji nalazimo natpis: Prosimo duhovnike – goste, ki tukaj mašujejo, da uporabljene predmete pospravijo na njihovo mesto! i odmah do njega: Molimo svećenike – goste, koji ovdje mise da upotrijebljene predmete uredno pospreme na njihovo mjesto! Znak je to da su ovdje Hrvati česti gosti i da su ovdje služene mnoge Mise na hrvatskome jeziku. Sretna sam i zahvalna na tome! Kršćani su djeca Božja i jedni su drugima mnogo više od susjeda ili prijatelja ili znanaca, jedni su drugima sestre i braća. Prije izlaska divimo se upečatljivoj slici koja se nalazi na zidu preko puta oltara i zajedničkim snagama otkrivamo da je riječ o poklonu Isusu i prinosu darova tri kralja. Likovi su prikazani drugačije nego što smo navikli, ali poruka slike je univerzalna i pronašla je put i do nas. Okrećemo se, prigibamo i mi svoja koljena i klanjamo se svome Bogu. Razmišljam što su moji tamjan, zlato i smirna i prisjećam se zašto sam upisala ovaj studij, zašto me se karmelska duhovnost toliko dojmila. Tada nisam ni znala da riječ remeta ima isti korijen kao i riječ eremit i kamo će me na mome duhovnome putu odvesti potraga za zagrebačkom oazom molitve i mira.
Monasi i monaški način života bili su dominanti u Crkvi sve do pojave prosjačkih redova. Postojali su pustinjački i samostanski monaški redovi. Pustinjački ili eremitski redovi nastali su početkom 4. stoljeća, kada su prestali progoni kršćana, a time i mučeništvo, pa su mnogi kršćani tražili način kako sada Bogu pokazati svoju vjernost. Anahoreti su bili pustinjaci koji su se odlučivali za potpunu osamu, a cenobiti su živjeli u nekome strožem obliku zajedničkoga života. Danas je pustinjaštvo opet u porastu, kako u monaškim zajednicama tako i u individualnome obliku.
Vrijeme je, međutim, da o kartuzijancima doznamo nešto više upravo od kartuzijanaca. Započinje multivizijski program o povijesti Kartuzije i životu kartuzijanaca. Očaravaju me gregorijanski korali koji prate cijeli program.
Kartuzijanski je red pustinjački red ustanovljen na „hvalu slave Božje“, koja je u tome da nas „intimnom ljubavlju sjedini sa sobom“ i da tako donesemo mnogo ploda. Prvi kartuzijanski samostan osnovao je 1084. godine sveti Bruno sa šestoricom drugova u mjestu Chartreuse kod Grenoblea u Francuskoj, gdje se i danas nalazi Velika Kartuzija, koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskoga reda. Sveti je Bruno želio osnovati samostane na osami i u tišini kako bi se redovnici mogli povući iz vreve svijeta i posvetiti šutnji, samoći, kontemplativnoj molitvi i liturgiji. Kartuzije se, stoga, nalaze na tihim i izoliranim mjestima, uglavnom u planinskim i šumovitim područjima.
Iz stare gotičke crkve izlazimo u predivan dan i predivna suncem obasjana priroda mami nam osmijehe na lice. Dio skupine nastavlja razgovarati, dio se okuplja oko o. Jure i profitira od njegova iznimnoga znanja, a dio odlazi u malenu prodavaonicu u kojoj se mogu kupiti pleterska vina, rakije i pčelinji proizvodi, te nešto suvenira. Naša nas različitost spontano odvodi na različita mjesta, ali samo zato da potom razmjenjujemo iskustva i idemo pogledati ono što jedni drugima preporučujemo. Sličnost olakšava suživot, ali mislim da je upravo različitost temelj pravoga zajedništva, onoga u koje se i trenuci samoće skladno uklapaju. Prilazi mi prijateljica koja se nakon razgledavanja nije pridružila ni jednoj od ovih skupina. Jednostavno je sjela pored crkve i upijala tu stoljetnu tišinu i te stoljetne molitve, tu bliskost sa Stvoriteljem i svime što je stvorio, to nešto što ne možeš opisati, nego samo osjetiti. Ne skida osmijeh s lica. Laganim korakom pridružujemo se skupini i odlazimo u muzej na otvorenome. Muzej prikazuje život seljaka u Dolenjskoj u 19. stoljeću.
Odlazimo iz Pleterja prepuni dojmova i pohvala i krećemo prema Kostanjevici na Krki gdje ćemo objedovati u Gostilni Žolnir i posjetiti bivši cistercitski samostan u kojemu je sada smještena Galerija Jakac.
Dok blagujemo doista izvrstan objed, odgonetavamo što bi mogle značiti rečenice na zidu i međusobno razmjenjujemo dojmove o svemu. Ukupni dojam izvrsna objeda zaokružuje štrudla od jabuka, nadaleko poznata kao specijalitet ovoga kraja. Zahvaljujemo vrijednim domaćinima na svemu i laganom se šetnjom upućujemo prema bivšem cistercitskom samostanu. Divimo se skulpturama nastalima u sklopu manifestacije Forma Viva. Odlično su uklopljene u prelijepu prirodu.
Samostan je 1234. godine dao izgraditi koruški vojvoda Bernard Spanheim, a zatvoren je 1786. godine kada je car Joseph II., pored drugih redova, ukinuo i cistercite. Dočekuje nas gđa Dejana Piperski, naša domaćica toga dana i upoznaje nas s daljnjom poviješću samostana. Razgledavamo prelijepo dvokatno arkadno dvorište koje ima 230 arkada i samostansku crkvu koja je zatvorena 1820. godine i u kojoj se danas odvijaju izložbe, koncerti, kazališne predstave, vjenčanja, dodjele priznanja i druge priredbe i manifestacije. Na kraju još razgledavamo stalne zbirke Galerije Božidar Jakac – zbirku Božidara Jakca, zbirku Zorana Dideka i Pletersku zbirku europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Budući da je gđa Dajana inače zadužena za knjižnicu, pokazuje nam i veliku Knjižnicu Toneta Potokarja. Zahvaljujemo našoj domaćici i polako krećemo prema Otočcu, zadnjoj destinaciji našega puta.
Otočec je dvorac koji se također nalazi na otoku na rijeci Krki i jedini je vodeni dvorac u Sloveniji. Zajedno s prekrasnim dvorskim parkom predstavlja jedno od najslikovitijih mjesta u Sloveniji i svrstava se među kulturne i prirodne znamenitosti. Dvorac se u pisanim izvorima prvi put spominje 1252. godine, a tijekom stoljeća mijenjao je izgled i vlasnike. Posebno se ističe renesansni portal iz 16. stoljeća s mramornim medaljonima s djevojačkim profilom. Posebnost i svojevrsna atrakcija Otočca su bijeli labudovi koji su se ovdje nastanili 1968. godine i kojih danas ima više od 50.
Prepuni dojmova odlazimo u autobus i krećemo za Zagreb. Putovanje završavamo Večernjim pohvalama, opet molimo i pjevamo zajedno, učvršćujemo temelje zajedništva koje od putnika čini suputnike.
Mnogo smo toga doživjeli na ovome putu, dojmovi će se slagati još danima, ostat će mnoge lijepe uspomene – na prekrasne ljude koje smo upoznali ili ponovno sreli nakon mnogih godina, na prekrasne razgovore duša koje slično razmišljaju i osjećaju, na sve lijepo i dobro što smo vidjeli i čuli i iznad svega – na onaj stoljetni mir u Pleterju, mir izmoljen u tišini i sabranosti, “mir koji svijet ne poznaje i radost u Duhu Svetom” (sv. Bruno).
Zahvaljujem Bogu na svemu, najviše što me tako strpljivo vodi i ljubi i molim ga da mi pomogne da ga bolje nasljedujem i ljubim.
Vraćamo se u svakodnevicu. Što ćemo u nju ugraditi od ovoga putovanja? Riječima Antonije Tomazinić koja je opisala naše prošlogodišnje putovanje u Karlovac i Udbinu – za početak, s osmjehom na licu, pružimo svjedočanstvo ljubavi onome tko nam je najbliži.
Viktorija Lijović, polaznica SSD-a
.jpg)
